Logoterapija i egzistencijalna analiza
Polazeći od psihoanalize Sigmunda Freuda i individualne psihologije Alfreda Adlera, psihijatar i filozof Viktor Emil Frankl (1905. – 1997.) ranih 1930-ih razvio je samostalan pristup za koji je osmislio i prvi upotrijebio pojmove/ složenice “logoterapija i egzistencijalna analiza”, u povijesnoj i psihoterapijskoj perspektivi poznate i kao "Treća bečka škola psihoterapije".
Navedeni pojmovi nisu sinonimi, iako ih manje upućeni brkaju ili ne razlikuju. Logoterapija je složenica grčkih pojmova "logos" (smisao, riječ, znanost) i "terepeuein" (liječenje). Dakle, to je humanistički psihoterapijski pravac kojem je u središtu osoba u razotkrivanju smisla.
Logoterapija je psihoterapijski pravac utemeljen na egzistencijalnoj analizi (antropološki temelj logoterapije), koja je referentni okvir za razumijevanje čovjeka i njegove egzistencije. Iz tog temelja Viktor Frankl je razvio logoterapiju što je klinička primjena egzistencijalne analize.
tri bečke škole psihoterapije
1. PSIHOANALIZA
Sigmund Freud
(1856. - 1939.)
2. INDIVIDUALNA PSIHOLOGIJA
Alfred Adler
(1870. - 1937.)
3. LOGOTERAPIJA I EGZISTENCIJALNA ANALIZA
Viktor E. Frankl
(1905. - 1997.)
Nakon Freudove „volje za užitkom“ i Adlerove „volje za moći“ – Frankl se bavio „voljom za smisao"... tako je nastala treća bečka psihoterapijska škola čiji se imago hominis temelji na cjelovitom, a ne fragmetarnom poimanju čovjeka. To poimanje uključuje slobodu i vrijednosti.
U potrazi za smislom...
Otkriti smisao u životu je egzistencijalna potreba svakog čovjeka – pogotovo u kriznim vremenima. Smisao za svakog čovjeka predstavlja nešto drugo i može se otkriti iznova u svakoj životnoj situaciji. To je ono što pitanje smisla čini tako osobnim, a odgovor na njega tako jedinstvenim.
Logoterapijska
slika čovjeka
Logoterapijsku sliku čovjeka je Frankl obuhvatio u svojih „Deset teza o osobi“. Prva teza o osobi glasi da "je osoba INDIVIDUUM", to znači da je čovjek cjelovitost tijela, psihe i duha s mogućnošću oblikovanja svog života - riječ je o trodimenzionalnoj, nedjeljivoj slici čovjeka. Frankl je smatrao da je čovjek daleko više od bića kojeg određuju fiziološke i nagonske potrebe.
Franklova novina u psihoterapiji je duhovna dimenzija. Čovjek ima tijelo i psihu, ali čovjek jest duhovna osoba. Duhovna dimenzija je specifično ljudska – ona nas čini osobom. Po njoj se razlikujemo od svih drugih živih bića. U tom smislu duhovna dimenzija nije religiozna dimenzija, s kojom je često poistovjećuju. Dakle, ne bavi se pitanjem Boga, religije ni vjere, iako je religioznost sastavnica duhovne dimenzije i zaštitni faktor razvoja i primjerenog ponašanja. Duhovna dimenzija, prema Franklu, nikada ne može oboljeti, a bolesna osoba koja pritom može biti potpuno neubrojiva ili nesvjesna sebe i dalje ima vlastito dostojanstvo i duhovnu dimenziju.
Logoterapijska slika čovjeka počiva na tri međusobno povezana stupa:
Slobodna volja
Svaki čovjek potencijalno ima slobodnu volju, a čovjekova sloboda nije sloboda od njegovih uvjeta (unutarnjih i vanjskih okolnosti) već sloboda za, tj. sloboda da može zauzeti stav prema svim svojim datostima. Čovjek ne može birati životne uvjete, ali može birati kakav će stav prema njima zauzeti. U skladu s tim srušit ćemo Vam jednu predrasudu: čovjekov život više određuju okolnosti, nego karakter.
Volja za smislom
Polazišna točka logoterapije je volja za smislom. Ona je motivacijska snaga čovjeka koji teži da mu je život ispunjen smislom. Ljudi, koji spoznaju i ostvaruju svoj životni poziv i zadaću, otporni su te mogu prevladati sve prepreke i situacije, što ujedno definira njihovu zrelu ličnost.
Smisao života
Riječ je o logoterapijskoj tezi da život ima bezuvjetni smisao: "Čovjek, dakle, ima smisao i zadržava ga do kraja, ali je od neizmjerna značenja za život svakog pojedinca da se tom smislu preda" (Viktor Frankl). Čovjekovo podrijetlo i iskustva određuju čovjeka, ali mu ne "zapečaćuju sudbinu".
Samooblikovanjem, slobodnim odlukama i glasom savjesti čovjek postaje "kovač svoje sreće".
SPOSOBNOSTI IMANENTNE ČOVJEKU I RAZVOJ OSOBNOSTI
Čovjek u svojoj duhovnoj dimenziji ima sposobnost za oblikovanje vlastitog života, što znači da od „frustriranog krotitelja“ može postati „kreativni žongler“ koji balansira između potreba, obveza i zahtjeva vremena.
Tako se i razvoj osobnosti u logoterapiji odvija u suočavanju s vlastitim karakterom koji je određen genetskim naslijeđem i odgojem te otkrivanju onoga što čovjek jest. Prepoznatljivost u vlastitoj sredini proizlazi iz osobnosti, koja nije sinonim za ličnost (nadređeni pojam).
„Čovjek 'ima' karakter, ali 'jest' osoba - i postaje osobnost. Kada se osoba koja 'jest' suoči s karakterom koji 'ima', zauzimajući stav prema svom karakteru, ona se i sama neprestano preoblikuje i postaje osobnost...” (V. Frankl).
Tako se osoba kreće u noodinamičkom luku između BITI i TREBATI, a ta je napetost ne samo zdrava, nego i nužna za normalan razvoj.
Franklova učenica dr. Elisabeth Lukas prikazuje slijedeću usporedbu: „Srebrna svijeća u ladici, zamotana, vosak i fitilj netaknuti, neoštećena (od upotrebe, šibica i držača iz kojega bi mogla ispasti). Svijeća koja još ne svijetli, koja još nije ispunila svoj smisao..." , hoće li se smisao ostvariti ne ovisi samo o vlastitoj odluci, već i od sudbinskog dijela života koji nam na ovaj ili onaj način presijeca put. Ne znamo kakvi nas izazovi u životu čekaju – ostaje samo da ih svatko od nas prihvati s odobravanjem ili odbaci s negativnim emocijama (bijesom / ogorčenošću…).
Promišljanjima logoterapeuta želimo vas potaknuti na oblikovanje vlastite osobnost na način da uvijek kada zastanete iznova kažete (pa čak i na kraju života):
"DOBRO JE ŽIVJETI OVAKO; DOBRO DA SAM TAKO ŽIVIO!"
što čovjeka održava zdravim?
Viktor Frankl bavio se pitanjem "Što ljude ozdržava zdravima?" Tragajući za odgovorima, došao je do (pitanja) smisla, zaključivši da je smisao zaštitni razvojni čimbenik (neovisno o dobi).
Osoba koja ima život ispunjen smislom
jest ona koja...
Frankl uči da biti čovjek „znači uvijek biti usmjeren i okrenut prema nečemu ili nekomu, jer čovjek je biće koje je sposobno zaboraviti na sebe i staviti u središte nešto ili nekoga“. Smisao možemo pronaći samo izvan sebe, što znači da čovjekova jedinstvenost i neponovljivost dolazi do izražaja samo u zajednici.
Svaka osoba otkriva i pronalazi svoj smisao u konkretnoj situaciji:
Smislen život
Smisleni život znači napraviti NAJBOLJE moguće iz okolnosti i mogućnosti kojima konkretna osoba raspolaže u konkretnoj situaciji.
odluka
Ne donosimo bilo kakvu odluku, već onu najvrjedniju s obzirom na ono što je realno dostupno, a nama važno i vrijedno.
Smisao
Smisao se shodno tome može definirati kao „dobra mogućnost“ koja se otvara u pozadini stvarnosti.
Smisao trenutka
Govorimo o smislu trenutka – da ovdje i sada vidimo koje mogućnosti leže u mojem osobnom slobodnom prostoru.